Moram vam priznati da je ovaj naš život zaista čudan, zanimljiv i na nekakav način iznenađujući. Eto, u zadnjih par godina intenzivno se govori o napuštanju mladih ljudi iz naše lijepe i drage domovine. Međutim, to nije ništa novo nigdje, pa tako ni na ovim našim prostorima. Kada to slušam, kažem vam, na neki način primila me nostalgija za djetinjstvom, jer ovo u drugim okolnostima sigurno ne bi pisala. Nije to ništa čudno. Vjerojatno zato što je proteklo već dugo vremena od tog vremena. Hej, gdje ste u ovom trenutku, malo ste se prebacili u svoja vremena o kojima pokušavam pisati. Ne bi vam o tome govorila da je moje djetinjstvo bilo ovdje i da mi je na neki način bilo dostupno kao većini ljudi. Moji roditelji krenuli su iz dalmatinske zagore trbuhom za kruhom kako se to lijepo kod nas kaže. No, put ih nije odveo daleko i nisu otišli u Njemačku, Ameriku ili neku daleku državu na ovom našem planetu. Njihov vlak bez voznog reda nije završio u Slavoniji. Ne bi vjerovali, zaglavio se među planinama brdovite i prekrasne Bosne i Hercegovine. Kada u Hrvatskoj pričate o gradu prepunom lijepih žena, svi znamo koji je to grad. Eto, tako se nekada pričalo za taj grad gdje sam se ja rodila. Samo, nisam više sigurna da ćete sada iz prve pogoditi o kojem gradu pričam. Tamo sam odrastala, čak neko vrijeme išla i u školu. Sjećate li se svog dvorišta iz djetinjstva? Bez obzira što sam živjela tik do samo centra grada, prva ulica lijevo od glavnog trga grada, moje dvorište stvarno je meni bilo prekrasno, nekako veliko, zeleno od trave i prepuno cvijeća. Tu sam se igrala sa mojim prijateljicama po cijele dane sa lutkama, preskakale smo štrik do besvijesti, vozile role sa četiri kotača, a o gumi - gumi neću ni pričati. Moju dragu mamu bilo je sram koliko sam bila mršava. Tada nisam razmišljala što ću pojesti, kada i koliko. Kada nisam morala pisati zadaću i učiti, nisam se previše zadržavala u kući. Svi smo se međusobno znali, a isto tako i naši roditelji. Život piše romane, a ja sam u zbilji završila u našem prekrasnom glavnom gradu. Ovaj put, sigurna sam da znate o kojem gradu je riječ. Naravno i ovaj put razlog dolaska je bio kao i prethodni. Što da vam kažem. Vjerujte, stvarno mi je bilo teško prilagoditi se novom gradu i nepoznatim ljudima. No, vrijeme je prolazilo i sve je nekako opet postalo normalno. Imala sam opet prijatelje, završila sam sve škole, fakultet. Zaljubila sam se, udala i dobila djecu. Ali što bi bilo recimo jednostavno, kada može i drugačije. Vjerovali ili ne, opet sam se morala preseliti. Naravno, razlog je uvijek isti. No, ovaj put otišla sam na mjesečev otok sa svojim suprugom. Namjerno vam ne pišem imena gradova ili mjesta gdje sam sve živjela, jer to zaista nije ni važno. Tako život teče dalje, moja djeca imaju prekrasno djetinjstvo u svom dvorištu i sa svojim prijateljima. Nekako me to sve podsjeća na neko vrijeme prije i počinjete razmišljati kako je to normalno i da je to sada nešto tu i neće se više mijenjati. Nikada ne budite sigurni što će sutra biti. Često u raznim časopisima pišu savjeti da trebate živjeti danas, a sutra ostavite za sutra. Sutra vas stvarno može iznenaditi. Vjerujte mi, kako se život može preokrenuti za trenutak, a razlog toga meni je nekako uvijek isti. Vjerujem da pogađate, još jednom ponavlja se ista stvar, kažu povijest se ponavlja. Da, na ovim našim prostorima čini mi se prečesto. Tada je mojoj djeci bilo teško i opet se vrti ista priča. No njihovo staro dvorište je blizu i nije postalo nedostupno godinama kako je meni postalo moje. Kada požele, danas sami odu tamo i sa svojim prijateljima brišu nostalgiju iz svoje duše. Vratimo se na početak, eto nas ponovo na nostalgiji. Nekako mi se čini, bili mi stari ili mladi, svi imamo u sebi nostalgiju za nečim. Od svih ti različitih nostalgija koje se vrte u mislima, moja je na površinu dugo godina izlazila zvano moje djetinjstvo i njegovo dvorište. Nekako sam sve više i jače željela otići tamo. Zamislite, kada vas čežnja nadjača, dobijete neku čudnu moć i snagu da je, rekla bi ispunite. Ukratko, dogovarali smo se oko proslave ove nove godine i naše društvo je za novu godinu poželjelo otići izvan grada, u neko drugo mjesto. Odluka je pala i našli smo se na jugu u još jednom našem bajkovitom gradu, samo ovaj put na obali. Vjerujte, na samom početku nisam ni pomišljala na ostvarenje moje želje. Ali kako se bližio dan povrataka doma, sve više sam težila da se vratimo, pretpostavljam da znate kojim putem. To sam naglas i rekla. Kada nešto želite, a od prve vas se možda ne čuje dobro, morate to ponoviti. Ako vas čuju zvijezde na nebu, čuju vas i oni koji su bliže vas. Krenuli smo na put prema mom djetinjstvu i prespavali smo u glavnom gradu u kojem, vjerovali ili ne, nikada prije nisam bila. Za ono malo što smo uspjeli vidjeti, moram vam reći da je divan. Sutradan smo nastavili put i kako smo se približavali u meni su se počeli buditi različiti osjećaji. Jeste li ikada doživjeli da ste se vratili u vrijeme mnogo godina unatrag? Ja jesam. Kada sam došla i vidjela moje dvorište djetinjstva nakon tako puno vremena, oživjeli su svi oni kojih više nema. Dvorište mi je sada izgledalo tako malo, ali u njega su stali svi ti moji dragi ljudi. Svi su mi prolazili kroz glavu, onih kojih više nema i ima, a na portafonima svih ulaza nisam pronašla nije jedno jedino prezime koje sam pamtila. Međutim, vidjela sam moju murvu na istom mjestu. Nigdje nije otišla, samo je i ona narasla kao i ja. Kada sam je zagrlila, osjetila sam da su i mene zagrlili svi oni kojih više nema. Suze su mi krenule, ali ne od tuge, nego od sreće što sam tako nešto uspjela vratiti bar na trenutak. Na kraju, moram vam reći da često gledam fotografiju, koja je mojoj djeci pomalo smiješna, jer oni vide kako ja grlim drvo. Mnogi koji ovo čitaju znaju da to nije samo drvo, jer i oni imaju svoju sliku. Ali to nije važno. Znate li što je važno? Važno je biti sretan i zadovoljan u prostoru i vremenu u kojem se nađete i u kojem jeste, sa onima koji su uz nas bez obzira kako daleko bili.